| | | |
| | |
 Današnje narodonosno, da ne kažem političko stanje u Republici Hrvatskoj, ali i u cjelokupnom hrvatskom nacionalnom corpusu rasutom skoro po svim paralelama i meridijanima, dalo bi se opisati sa samo pet suvislih riječi - Nema tko povesti ovaj narod!? Nema ga tko izbaviti - iz dužničkog ropstva, iz bezakonja, nevladavine prava, gubitka nacionalnog ponosa, europoklonstva, apatije i beznađa, da ne spominjem i siromaštva, nezaposlenosti, besperspektivnosti. Nema mu tko otvoriti vizije, otvoriti nove horizonte budućnosti. Nema tko uzeti u svoje ruke metlu i za svagda u njemu pomesti - sve ono što ne valja.Zar je Narod poput vode koja teče tamo kamo joj se napravi kanal. Povijest nas uči da su se veliki događaji i reforme u životu nekog naroda događali upravo onda kad su se na njegovoj političkoj pozornici pojavile snažne ličnosti. Pogledajmo našu predsjedničku ponudu - ona je manje više proizišla iz postojećih političkih stranačkih i karijerističkih, eurofilskih, jugonostalgičarskih, različitih interesnih, pa i „kumovskih“ struktura. Kakve strukture takvi i kandidati! Niti traga o nekoj snažnoj ličnosti. Manje više samo protokolarac do protokolarca, karijerist do karijeriste.....! Kod većine čim progovore izbija na površinu činovnički mentalitet europoslušnika. A pritom, gle, i veliki „znalci“? Jedan ne zna kad je započeo I. Svjetski rat, jedna misli da je u Sarajevu sudbonosne 1914. g ubijen neki austrijski car, jedan obilazi svoja imanja u uvjeravanju tv gledatelja da je sve to stekao pošteno i sposobnošću, a kojim „poštenjem i sposobnošću“ bi vodio i državu samo da mu narod ukaže povjerenje. Drugima su puna usta antifašizma, kao da je Hrvatska bila i zauvijek ostala najveća fašistička zemlja u svijetu. Jedan obilazi europske metropole, kao svijet ga hoće, pa htjet će ga i njegov narod jer on će ako se odluči na kandidaturu zasigurno i pobijediti. Jedan angažira Obamine izborne savjetnike, kao da oni imaju ikakvog pojma o Hrvatskoj. Jednima su puna usta Europe i položaja Hrvatske u tom europskom „raju“, i da druge budalaštine kandidata koji se nude da bi vodili ovaj narod i ne spominjemo, a njih par nacionalno orijentiranih, nemaju šanse niti da primirišu velike tv ekrane, pa široki slojevi naroda ne mogu ni znati što zapravo zagovaraju i ako zagovaraju što li uopće i oni nude? Otkud brojnim među njima moralna i ljudska hrabrost da se s takvim „znanjem“ nude za vođe naroda? Nije ovo kazališna predstava ili kviz – Tko želi biti milijunaš? Hrvatski narod je uz sve svoje veliko neobrazovanje, istovremeno i visoko intelektualni narod s mnoštvom vrlo sposobnih, jakih intelektualaca i poštenih ljudi, pravih erudita, kako onih u Domovini, a možda još i više u Dijaspori, koji su uspjeli i u znanstvenom i u poslovnom velikom svijetu i uživaju i stručni i ljudski ugled na sve strane. I među njima ima zasigurno više vrlo kvalitetnih ljudi po znanju i sposobnosti za tu funkciju, ima jakih intelektualaca, ljudi velikog kapaciteta, ali nemaju kapital ili „organizirano zaleđe“ koji bi im pomogao da se kandidiraju. Pogledajmo na primjer - Tibetanski narod koji je, nažalost, kao mali narod na ogromnom prostoru, zbog brojčano prenaseljenog naroda u susjedstvu, izgubio svoju slobodu. Kako oni biraju svoga vođu? Ne iz redova onih koji mu se sami nude ili iz redova onih koje mu nude političke i interesne strukture, ne iz redova karijerista. Oni sami traže među narodom svoga vođu, svoga duhovnog i narodnog Dalaj Lamu. I mislim da nikada do sada u tome nisu pogriješili. Gdje su našim kandidatima programi? Jedva da ga ima iti jedan jedini i u najmanjim tragovima, pa ću im zato postaviti nekoliko pitanja; Tko će od njih objediniti dva podjednako velika hrvatska nacionalna corpusa; narod u domovini i iseljenu Hrvatsku – u jedan duh i u jedno tijelo. Tko će spojiti njihove energije u zajedničku sinergiju radi političkog, gospodarskog, kulturnog i svakog drugog obostranog interesa i napretka? Tko će slomiti ideološke razlike koje naš narod sve više dijele po povijesnim, političkim i drugim razdjelnicama? Tko će iz političkog života ukloniti komunistički mentalitet, koji gotovo više nigdje u Europi u tolikoj mjeri nije prisutan kao u Hrvatskoj? Treba ukloniti svaki lijevi, jugonostalgičarski, ali jednako tako i svaki desni s natruhama neprihvatljivih preživjelih ideologija. Tko će među njima zaoriti glasom Istine jednako za Jasenovac tako i za Bleiburg, da jednom zauvijek s leđa skinemo to pvijesno breme i okrenemo se budućnosti. Tko će od njih nagaziti nogom na glavu kriminalne hobotnice koja je već posvuda pustila svoje krakove u kriminalno podzemlje i nadzemlje. Tko će od njih staviti pod državnu kontrolu ogromnu mrežu kojekakvih menadžera koji su se oteli iz ruku vlasti i njene kontrole i koji harače i iznutra bezobzirno uništavaju cjelokupno naše gospodarstvo. Tko će od kandidata uvesti u državu i u sve njene strukture – rad, red i odgovornost? Tko će od njih zaštiti hrvatski nacionalni corpus u susjednoj BiH, koji je doveden u vrlo teško i dalje nepodnošljivo stanje? Tko će od njih zaštititi Domovinski rat od daljnje sulude kriminalizacije i progona kako na međunarodnom sudu, tako još gore na domaćim sudovima? Tko će od njih stati pred radništvo i reći – dosta je vašeg izrabljivanja i vaše radne nesigurnosti, mi želimo socijalnu i pravednu Hrvatsku za sve njene građane. Rad treba postati izvor blagostanja, a ne sama pozicija bilo gospodarska ili ona politička? Tko će od njih stati pred lice nacije i reći – mi smo jedan od najstarijih naroda u Europi i ni pod kakvu cijenu ne smijemo dopustiti izumiranje svog naroda. Učinit ćemo sve da pokrenemo natalitet, a ponajprije kroz zaštitu žene, majke i trudnice? Tko će od njih stati pred branitelje, a da ga braniteljska struktura u ogromnoj većini dragovoljno prihvati kao svog vrhovnog zapovijednika u miru i u koga će imati neograničeno povjerenje? Tko će od njih biti koji će viknuti – Za mnom! U obranu naše Hrvatske i hrvatskih nacionalnih interesa, ne samo na bojnom, već i na političkom, gospodarskom, kulturnom, sportskom, znanstvenom, pravosudnom, prosvjetnom i svakom drugom polju i sl.? Tko će od njih, po svojim kvalitetama i po svome svjetonazoru, te po životnoj filozofiji od cjelokupnog nacionalnog corpusa u Domovini i iseljeništvu biti prihvaćen kao Predsjednik svih državljana RH i kao predsjednih svih Hrvata na nivou svijeta? Tko će od njih konačno na ravnopravnoj nozi pregovarati s Europom i njenim birokratskim strukturama, a da se više ne ponižava Hrvatsku i njen cjelokupni narod? Tko će od njih dovesti u red sredstva priopćavanja kojima su Domovina i njene vrijednosti – zadnja rupa na svirali. Zar ljudi koji bi bili samo protokolarni predsjednici? Tko će od njih pokrenuti svekoliku reformu države i njenih struktura, a bez koje reforme našoj državi i njenom narodu nema budućnosti? Tko će od njih ponovno uspostavit hrvatsko nacionalno bankarstvo? Tko od njih može postatii otac svenacionalnog jedinstva, cjelokupnog nacionalnog corpusa pa ma gdje se njegovi pojedini dijelovi nalazili, i o svima jednako voditi brigu? Tko će među njima biti čovjek koji će biti odraz stremljenja svog naroda, čovjek koji će svojom političkom filozofijom sublimirati njegovu povijest, njegovu sadašnjost i kao vizionar i njegovu budućnost, a to može samo čovjek ako dolazi iz duše naroda? I da dalje ne duljim – Tko će od njih učiniti da Hrvatska vlada sama nad sobom - radom, redom, istinom, pravdom, poštenjem, čovjekoljubljem i domoljubljem? Zar to sve može učiniti netko od onih koji se odreda nude samo za predsjednika protokolarnog tipa?! Mile Prpa |
