Vrlo je znakovit položaj hrvatskog naroda na ovom prostoru.Političke prilike u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas 2009.godine veoma su znakovite. Prvih deset godina kad je na čelu države bio Franjo Tuđman uklapalo se u hrvatske nacionalne interese. Zapravo politika je vođena kako to većina Hrvata hoće. U prvom redu Hrvatska je trebala biti moderna Evropska država koja će se uklapati u sadašnju Evropu po načelu pravednosti. To znači da europski političari neće tajno ni javno pritiskati hrvatske političare u smislu da ovi postanu njima potpuno podložni , te da vode politiku evropskih uglavnom liberalnih krugova. To nije bilo moguće u vrijeme vladavine Franje Tuđmana jer je on tražio da Hrvat sam odlučiva o svoj sudbini ( govorio je: „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu“). To se naravno nije svidjelo većini europskih političara posebno onih lijeve orjetancije. Tu je držim bila i najveća opstrukcija predsjednika Tuđmana od strane evropskih političkih krugova. Najbolja potvrda ovoj tezi je da nitko od evropskih državnika nije mu došao na sahranu. To je bila jedna velika pljuska evropske politike hrvatskoj nezavisnosti. Krajnje je smiješno i tužno istovremeno da evropski političari dolaze na pogreb srbijanskog premijera, a Srbija je agresor na većinu država nastalih raspadom Jugoslavije. Na taj način evropska politika sama sebi skače u stomak i ne može biti ogledalo malim državama. To bi trebala biti. Ni rata na Balkanu ne bilo da ga svjetske sile nisu dopustile. To se najbolje može ilustrirati sljedećim primjerom. Vijeće sigurnosti UN uvelo je 1991. godine „Embargo na uvoz oružja na prostor država bivše Jugoslavije“. Kako je agresor država Srbija i Jugoslavenska narodna armija u kojoj su ostali samo Srbi i malo Makedonaca i Crnogoraca bila naoružana do zuba ništa se nije poduzelo da se razoruža ta velika sila. Ako je svjetskoj politici bilo nemoguće razoružati tu vojsku koja je pošla na osvajanje jugoslavenskih republika, zašto su uveli zabranu uvoza oružja za Hrvatsku i BiH. Koje su bile predhodno razoružane od strane te JNA. Uvođenjem Embarga na uvoz oružja svjetska se politika priklonila agresoru Srbiji i njezinoj vojsci i kazala im eto mi smo Hrvatima zabranili da se naoružavaju, a vi sad udarite po njima. Tako su oni oprali svoj prljavi obraz. Nisu se kažu miješali u rat na Balkanu, a zapravo su ga svojim Rezolucijama Vijeća sigurnosti UN podržavali. Toj i takvoj svjetkoj politici odupirao se predsjednik Tuđman, pa je zato bio do krajnih granica omalovažavan od svjetskih državnika. Međutim on je ostao popularan u svome hrvatskom narodu koji ga je do zadnjega dana života slavio i veličao. Postoje u Hrvatskoj krugovi koji šire dezinformacije o prvom hrvatskom predsjedniku, jer su sluge okupatora hrvatskog imena. Oni koji govore da je zajedno sa Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu. Postavlja se pitanje da li bez pristanka međunarodne zajednice (SAD, Velika Britanija, Francuska i Rusija) je moguće podjeliti i jedan kvadrat bilo čije zemlje. Jasno je da nije moguće. Zato su floskule koje ti izmišljatelji pokušavaju podvaliti Tuđmanu su obične udbaške smicalice koje su karakteristika smicateljima koji ih iznose. Naravno da su najglasniji takvozvani Hrvati koji se dodvoravaju svojim oponentima iz Europe i svijeta, a koji Hrvatsku gledaju kao malu fašističku tvorevinu, iako su svjesni da to nije točno, ali za trnutnu politiku može se upotrijebiti i obični pjevač da se pokaže fašistoidnost naroda u kojem su sve ustaše pobili partizani. Međutim ova opstrukcija dobro dođe da se Hrvatsku slomi do kraja, da bude kao i do sada žrtveno janje cjelog Balkanskog poluotoka. Iako dr Ivo Sanader nije izrjekom rekao koji je glavni razlog njegove ostavke, iz ovog gore navedenog lako je zaključiti. Hrvati ne smiju imati svoju politiku. Njihova politika mora biti ona koju će zagovarati interesi evropskih država (prije nabrojene).
Bez obzira što o tome Hrvati mislili. Hrvati su i do sada bili talac te evropske politike i biti će i ubuduće. Naravno da će ta politika u Hrvatskoj naći uvijek one ulizice i hoštaplere koji će gurati Hrvatsku tamo di joj nije mjesto. Pronalaziti fašiste, ustaše kad zatreba evropskim političkim mentorima i od čestitih Hrvata praviti nakaradne stvorove za potrebe takve mašinerije. Nadati se uz Božju pomoć da naš hrvatski narod prođe i tu kalvariju koja znade biti podmuklija od rata. Jer u ratu se vidi gdje padaju granate i od koga, dok je u politici to često pokriveno folijom prepredenih političara.
Ante Milić
