Svaki dan čekam da me netko probudi iz strašnog sna i da mi olakša ove muke. Čekam da me probude pa da izađem na ulicu i pogledam u nasmiješena lica sretnog i slobodnog hrvatskog naroda. Želim nastaviti živjeti tamo gdje smo stali, nakon Oluje... Želim vidjeti narod koji se nakon veličanstvenog oslobođenja uhvatio posla i izgradnje zemlje. Želim vidjeti narod koji danas, 14 godina nakon rata slavi svoje heroje, narod koji se za svaki državni praznik natječe tko će na kući imati ljepši i veći hrvatski stijeg.
Volio bih vidjeti narod koji je nakon rata izgradio slobodnu zemlju u kojoj su svi ravnopravni, u kojoj se dobro živi od poštenog rada. Želim vidjeti narod koji brine o svojim braniteljima, narod koji diše istim plućima i brine za svakog branitelja kao za svoje rođeno dijete.
Moje želje su jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo. Kao da je sam Nečastivi ušao u ovaj narod. Svatko se okrenuo sebi, gleda samo svoju korist. Prodali su dušu vragu za šaku prljavog novca, radno mjesto, novi auto, udobnu fotelju.... One koji se još trude nešto promjeniti, one koji pomažu drugima gleda se kao na luđake. Podvaljuje im se svašta, ruši ih se, pljuje po njima... Nečastivi je prvo zavladao dušama političara, a onda preko njih raširio se u narodu. Narod se borio i opirao jedno vrijeme, a onda se prepustio. Teško je odoljevati svim tim slasticama koje Nečastivi nudi. Narod si je sve češće počeo postavljati pitanje : "Zar sam ja jedina budala kojoj je do nečega stalo...?"
A Nečastivi preko svojih sluga neumoljivo pokorava narod, stvara novi poredak, nove vrijednosti ...
Živimo u zemlji izopačenih vrijednosti, izopačenih političara, izopačene svijesti. Živimo u vrijeme kada nam se oduzimaju naši pobjednički simboli - naš KRIŽ i naša KRUNICA.
Više nema političara i stranke koji se bore za hrvatski narod i za svete vrijednosti na kojima je nastala ova zemlja. Političari su nam korumpirani, i to od seoske Mjesne zajednice pa sve do najviših struktura vlasti. Korupcija, pohlepa, laž, krađa - to su postale odlike uspješnih i cjenjenih. Svaki dan se pojavljuju nove afere o milijunskim pronevjerama. Bahate i bezobrazne sluge Nečastivog žive raskalašeno na muci ovog napaćenog naroda i dalje mu ustrajno lažu. Gledaju u oči i lažu. Iz njih nas gleda sam Nečastivi i mi koliko god znamo da smo u pravu spuštamo pogled pred njima...dok nam u oči lažu. Spuštamo glavu, ruke stavljamo na leđa i tumaramo tako u krug razočarani, prazni ...
Nečastivi se polako uvlači i u nas. I neki od nas posustaju, prihvaćaju vrijednosti koje nameće Nečastivi, odustaju od borbe ... Oni koji ne žele postati sluge Nečastivog a nemaju više snage da se bore, dižu ruku na sebe ... 1800 HRVATSKIH BRANITELJA je dignulo ruku na sebe! 1800 istinskih hrvatskih sinova , ono najvrijednije što je Hrvatska ikada imala, nije moglo podnjeti teret nepravde, zla, korupcije, laži, krađe.... Oni koji se još uvijek bore čine to tiho i slabo, ne čuje ih se. Mnogi među nama su se prodali za mirovine, invalidnosti, stause... Možda su i oni nekad bili čisti, ali su se umorili, posustali su. Krenuli su lakšim putem, zaboravili su da put do zvijezda vodi kroz trnje. Iako su i oni nekad bili pravi i čisti, danas su se i oni prodali i šute pognute glave, kao da se njih sve to ne tiče.
Zaboravili smo na one dane ponosa i slave, na onaj nevjerovatan osjećaj kad su nam srca bila ispunjena srećom i ponosom unatoč smrti i boli oko nas. Eh, onaj veličanstveni osjećaj! Sjećate li ga se još uvijek braćo !? Zašto ste borili!? Postavite li sebi ikada to pitanje? Stanete li pred ogledalo i pogledate li se dobro u oči? Možete li stajati pred ogledalom, gledati sebe u oči dok razmišljate o tim danima? Koliko nas može dugo tako sebe gledati? Koliko nas brzo spusti pogled i vrati se u svoj učmali sluganski svijet?
Kolika je cijena vaše duše? 3000 kuna? 4000 kn? Ili možda više? Auto, kuća, stan, kartice u džepu? Zar smo se zato borili!? Koliko nas je danas spremno pomoći onom našem bratu iz rova koji danas teško živi? Kada želimo pomoći herojima koji se stide tražiti pomoć onda se čuju komentari : "Tko mu je kriv, što se nije snašao...". Povraća mi se od tih komentara... Zar je Nečastivi toliko jak da nas je zatvorio u četiri zida, dao nam malo topline, novi tv i računalo, novi auto i pun frižider i sve to naplatio našom dušom?
E moj narode, ne pamtim te takvog! Sjećam se dana kada sam imao 18 godina i kada sam se s vinkovačkog ratišta prvi put vratio kući u Sl. Brod. Čim sam izašao s kolodvora pored mene je stao prvi auto. Kroz pozor me vozač upita : "Kuda momak?" ... Odgovorim mu kuda idem a čovjek otvori vrata i kaže :"Sjedaj, odvest ću te", iako mu nije bilo uz put ... Sjećam se onih divnih žena što su nam dolazile u rovove i donosile sa sobom neke sitnice, ali više od njihovih čarapa grijale su nas njihove riječi, osmijesi... Bile su tu umjesto naših majki, žena i sestara. Sjećam se i onih dana kada se pobjednička vojska vraćala kući i kada su na nju bacali cvijeće, kada su vojska i narod bili jedno biće, zagrljeni i od sreće plakali svi zajedno. Pa što se dogodilo u međuvremenu!? Zar je taj Nečastivi toliko jak da nam bez borbe uzme dušu!? Pobijedili smo Nečastvog na bojnom polju - pobijedimo ga i u svojoj duši! Poručimo ovim slugama Nečastivog da nemaju danas prava bahato voditi ovu zemlju koja je stvorena na našoj krvi! Poručimo im da nemaju prava maltretirati nas, provaljivati nam u kuće u sred noći i tražiti neke gluposti koje ne postoje! Poručimo im da nam je dosta njihove bezobzirne i bezobrazne krađe, korupcije, kriminala! PROBUDI SE hrvatski narode dok nije prekasno, dok još postojiš!
Probudimo se svi zajedno, dišimo opet istim plućima i udišimo slobodni hrvatski zrak! Uklonimo Nečastivog i njegove sluge, okrenimo se jedni drugima, pomozimo braći koja teško žive jer oni su primjer nepokorenih ljudi!
