Mesić upire prstom u koridor

Izjava hrvatskog predsjednika u odlasku gospodina Stjepana Mesića, o uvjetnom slanju jedinica hrvatske vojske na tzv. Koridor, tj. tamo gdje je Republika Srpska najtanja u slučaju njenog otcjepljenja, naišla je kod srbijanskih (i srpskih u BiH) političkih struktura na žestoki otpor i protivljenje. Istovremeno ta izjava je naišla na šutnju službenih političkih struktura u državama članicama NATO saveza. Suštinski gledano, gospodin Stjepan Mesić možda je bio samo neovlašteni glasnogovornik onih snaga u svijetu koje bi se zacijelo oduprle pokušaju izlaska RS iz sastava BiH-a. Greška gospodina Mesića je samo u tome što je on to izrekao glasno, čime je zadobio status pijetla koji je prerano zakukurikao, pa je poneke u svijetu probudio prije zore, a koji su mislili još i dalje spavati na udobnom Daytonskom ležištu. I to po onome sustavu da je mir mudriji od rata jer spava čiste savjesti, a pritom zaboravljajući da oni koji se uspavaju u miru, da se znaju probuditi i u ratu. Zapravo gospodin Mesić je samo viknuo – Car je gol, što inače i svi drugi znaju ali politički šute kad je to politički korisno šutjeti i tada je to i „mudro“. Ali kad neka podmornica izranja iz dubine mora na površinu, uvijek postoji netko tko to prvi uoči. Sami referendum koji bi RS pokušala provesti, značio bi politički potres na ovim prostorima, a realizacija tih svojih želja bila bi pravi tzunami, za kojeg bi bilo teško predvidjeti gdje bi mu bile granice. Pa makar i postojale, a zasigurno i postoje, određene prikrivene političke strukture u svijetu koje bi to i podržale. Tim i više stvar bi bila još i medjunarodno opasnija.

Srbija, otvaranjem novih balkanski ratova u nevrijeme, htjela ona to shvatiti ili ne, na neki način našla bi se na brisanom polju koji joj ne nudi mnogo manevarskog prostora, i što god bi učinila to bi značilo samo njeno daljnje unutarnje urušavanje. Ona je zapravo neprilagodljiva i svojim političkim mentalitetom pripadala bi više koju tisuću milja istočnije gdje bi to bilo moguće, ali ne tu gdje je – u Europi. Okružena je zemljama koje su već članice EU ili to teže biti, a takav njen politički mentalitet je u EU strano tijelo. Obzirom na njen zemljopisni položaj nema mnogo manevarskog prostora za izravni politički, da ne kažem vojni utjecaj Rusije i izravnu podršku za njeno ponašanje. Jer bi to inače značilo intenzivno rusko političko mješanje u unutarnje stvari EU, koja to nikako ne bi dopustila.

Ali bilo kako bilo, po svome političkom mentalitetu Srbija bi uvijek u EU i NATO savezu bila na neki način – ruski trojanski konj, što na zapadu vrlo dobro znaju i zato im je, barem prikriveno i barem nekima, u interesu da ona ne ojača. Čini mi se da je njen sadanji položaj sličan slavuju u krletki.
Ali ako želi živjeti i dalje u društvu europskih naroda, gdje zemljopisno i spada, bez obzira da li će biti članica euroatlanskih integracija ili ne, ona mora mijenjati svoj politički i svjetonazorski mentalitet. Ali to nije niti malo lako, i slobodno bih kazao da to u slučaju Srbije naprosto nije ni moguće. Po onoj narodnoj vuk dlaku mijenja ali ćud nikada, a za nju više nema mogućnosti niti da dlaku mijenja. Povijesno je sve te džokere već iskoristila, i kakvu god dlaku da na sebe stavi svi će je odmah prepoznati.

Možda će netko na ove tvrdnje reći da je Srbija miljenica nekih moćnih država u Europi, što ne samo da bi moglo biti, već i jeste točno, ali ti njeni europski prijatelji i sponzori podržavajući njen agresivni mentalitet nesvjesno su je i doveli na rub provalije, i zapravo nisu joj bili pravi prijatelji.

U sličnoj situaciji mogle bi se naći i neke druge politike na ovim prostorima koje svoju opstojnost grade ne usklađujući je sa europskim kulturnim i svjetonazorskim tradicijama, već je usmjeravaju u pravcu mentaliteta koji je stran Europljanima, obzirom da Europi slijedi unutarnja duhovna, povijesno kulturološka i tradicijska kohezija, brojne su naznake u raspoloženju u njenim narodima, i to u dubini njenih masa, da se Europa vrati i da sačuva svoje kršćanske korijene i svoje izvorne kulturne tradicije.

Svaka ona politika u bilo kojem narodu u Europi koja to na vrijeme ne shvati, naći će se u položaju slavuja u krletki. I tada bi moglo biti za takvu politiku sve kasno.

Danas je u nekim neoliberalnim krugovima u Europi popularno odricanje od europskih kršćanskih korijena, ali to je samo trenutno pomodarstvo i od toga na dulji rok nema ništa.

Europska kršćanska tradicija ima nevjerojatno duboke korijene i što god pokušavali, te korijene nije moguće iščupati. Što ih više budu sjekli sve snažnije će izbijati novim zdravim mladicama – s time treba biti načisto. Europa je bila i ostat će kršćanska utvrda, bez obzira na njenu masoneriju, neoliberalistička stremljenja, na sva njena unutarnja povijesna lutanja, a ponekad u povijesti i vjerske ratove. Svaka ona politika koja misli Europi oduzeti njene kršćanske korijene nije politika dugoga vijeka. I svaki onaj narod koji se nalazi u Europi i koji pokušava svoj oslonac tražiti van europskog prostora u političkom svjetonazoru koji ne izvire iz europskih duhovnih tradicijskih vrijednosti naći će se izoliran, i takva mu politika nikako ne može donijeti išta dobro.

Europa će se vratiti sama sebi, takvi se procesi već uočavaju u dubini njenih naroda, i tko svoju politiku i ponašanje na vrijeme ne uskladi sa takvim tendencijama imat će nerješive problema sam u sebi.

I zato izjava hrvatskog predsjednika gospodina Stjepana Mesića je dobronamjerno upozorenje za blagovremeno otvaranje očiju ponekom europskom, a posebno srpskim u BiH i srbijanskim političarima da ponovno ne srljaju u svoju vlastitu propast, a potom da u nju ne uvlače i druge narode, već da se okrenu vrijednostima suživota bez kojeg nema opstanka nikome.
Hrvatska je članica NATO pakta i preuzela je određene obveze, i te obaveze mora i poštivati, a nikad nije bila sklona biti slobodan strijelac, a najmanje s vojnim intervencijama u druge države. Takve intervencije su moguće samo, jedino i isključivo u sklopu saveza i u skladu s odlukom UN-a i nikako drugačije.

Mile Prpa