„Nikad više“ ili: Više nikada !(?)

Pošto su dvojica predsjednika dviju (na početku 21. st. sve manje neovisnih i suverenih) država bivše totalitarne države na Balkanu (koja će najvjerojatnije ili najkasnije 2020. godine biti “reintegrirana”) odradili svoj brifing-posjet sjevernom susjedu (koji je ravnodušan “što Mađarska mora nema”), jedan od njih je - u svojemu, kažu neki, povijesnom posjetu (koji se ipak “nije smio dogoditi kao prvi”) susjednoj državi (koja “odavno ne postoji”), oponašajući mnoge velike političare ili pak ponavljajući njihove fraze, nakon “polaganja vijenca” u protokolu žaljenja za žrtvama rata rekao otrcanu (ali višeznačnu!) frazu: NIKAD VIŠE! Poslije toga slijedilo je još nešto također barem dvosmisleno, što još uvijek izaziva brojne komentare - medijskih djelatnika (koji dobro znaju kako su uloge raspoređene) i običnih ljudi (koji pojma nemaju da se i u “političkom kazalištu” određuju uloge, pišu scenariji… ali režiseri se ne pojavljuju na pozornici… niti traže pljesak publike…)…

Ovaj mi je dugački uvod za komentar (koji sam kanio napisati odmah u subotu 17. travnja čim sam pročitao razne iritantne floskule…) “iscurio” ispod prstiju tek sada, tj. odmah nakon dvosatnog gledanja filma KATYN (o sovjetskom pokolju 20-ak tisuća poljskih časnika 1940. godine), koji je započeo kratko nakon 22,00 sata u nedjelju (18. travnja) - čime sam prekršio svoju odluku da ne gledam televiziju (premda sam se zapravo osjećao kao da čitam monografiju o toj tragediji…)! Gle, rečenice su mi nevjerojatno dugačke… valjda pod dojmom nepreglednih kolona pogubljenih ljudi - vojnika i civila - odvođenih u Katynsku šumu… ali također u nacističke konc-logore, u Jasnovac, u jamu Jazovku, u rovove po Sloveniji, u smrt na Križnom putu poslije Bleiburga… I - što je zajedničko svim tim stratištima! - svugdje se poslije ponavljala ista fraza: NIKAD VIŠE! I uvijek su novine velikim slovima prenosili riječi samo onih koji su, s kiselim facama, (bili) plaćeni za javno izgovaranje otrcanih rečenica, koje narod uvijek diraju u srce… Slično je bilo i u subotu u Jasenovcu, na obljetnici proboja logoraša… - premda su (tragikomično!) žuto-crno-crveni mediji (dakle gotovo svi u HR) u komentarima naglasak stavili na zvižduke i pljesak (nedefinirane publike ili redovitih “statista”?) pojedinim izvođačima programa…

Ne mogu dalje… nastavit ću ovu temu početkom svibnja… s razlogom, tj. s više njih - kad se odmakom od ovoga bljutavog licemjerja oslobodim mučnine ter kad tzv. veliki Svijet opet bude farizejskom tronutošću glumio potresenost slaveći i obilježavajući crno-bijele obljetnice… spominjući opet nepregledne kolone onih koji su nedužni vođeni u smrt po nekim šumama (i gorama) ili su iz ovozemaljskoga života odlazili “kroz dimnjake” u “arbeit-macht-frei-logorima” (poput poljskog svećenika Sv. Maksimilijana Kolbea, karmelićanke Sv. Edite Stein i golemog mnoštva njezinih sunarodnjaka Židova i drugih…) ili…
Bože moj, koliki su narodi doživjeli nacionalne holokauste…! Zašto? Zašto…? Odgovor na to pitanje neće nigdje djeca naći u školskim učbenicima niti će osvanuti na naslovnicama!
Upravo pokolj Poljaka u Katynu jasno razotkriva istinu pokazujući da je u pozadini svega sotonski plan - pa čak i dogovor javno i službeno “sukobljenih” ideolog(ij)a - obezglavljivanja odnosno likvidacije “mozgova” jednoga naroda… Kao i u Auschwitzu… kao i u…

Sve te strahote svakog normalna čovjeka zapanjuju… kod nekoga potiču mržnju i neoprost… iskrenog pak vjernika potiču na molitvu… Kao što je činio papa Ivan Pavao Veliki…
Neka svi nađu mir u Bogu!
Neka u Njegovu radost uđu također sve žrtve posljednje poljske avionske nesreće, koje su iznenada neobjašnjivo povezane s Katynom…!
Requiem aeternam dona eis, Domine et lux perpetua luceat eis! Amen.
Don Anđelko Kaćunko