| |
| |
| Kad bi se to dogodilo u bilo kojoj državi svijeta, bez obzira da li ima ili nema izgrađen svoj unutarnji pravni sustav – da Predsjednik države ode u službenu posjetu nekoj susjednoj državi i tamo u njihovom parlamentu drži govor protiv svoje države i njenog naroda, optužujući je za „zločine učinjene u toj državi od strane svoje države“, što je potpuno suprotno svakoj istini – momentalno bi se pokrenuli pravni ali i drugi mehanizmi da se to strano političko tijelo u osobi predsjednika onemogući u daljnjem političkom djelovanju. Za agresora smo znali da nam je neprijatelj, ali podmuklost euro-političara teško se mogla odgonetnuti i nikada nismo bili sigurni što će izmisliti, a to čine i dan danas, što će učiniti da nam onemoguće obranu. Takav nemoralan odnos medjunarodne zajednice, ako ne u cjelini, tada barem njenog najutjecajnijeg dijela, prema napadnutim narodima, prema žrtvama nikada nije zabilježen u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Da je politika nemoralna kategorija to je poznato svima, ali takav stupanj nemoralnosti još nikada nije zabilježen. Sarajevske izjave Predsjednika RH u BiH parlamentu, idejno i smisleno vuču korijenje iz onog istog izvora iz kojeg je prećutno, ali i na druge načine agresoru dozvoljeno da u srcu Europe otvori brutalni razarajući rat, pravi fašistički pohod na nenaoružane narode s vrlo jasno zacrtanim ciljem – njihovog totalnog fizičkog istrebljenja, ili gdje to nije bilo moguće – njegovog protjerivanja, te uz to vođena je i politika spržene zemlje, što znači da se za svagda onemogući povratak prognanima. U takvim uvjetima i najveći politički mudraci bili bi nemoćni išta učiniti, a ništa ne učiniti značio bi konačni kraj naroda i njegov definitivni gubitak, ne samo države koju je otprije izgubio, već i gubitak Domovine. Ali značilo bi i definitivan nestanak naroda sa svojih ognjišta za koja su se njegovi očevi i djedovi borili punih trinajest stoljeća. Takvim govorom u parlamentu BiH zaigrana je vrlo opasna politička igra, povučen je pokeraški potez, kakav bi teško povukao i neki politički protivnik, a ne onaj koji je izabran od većine naroda i koji je dao javnu zakletvu da će štititi interese naroda i države. Tako mu pomogao Bog! K tome još dodatne izjave da je u BiH zbog „nevaljale“ politike Hrvatske izgubljeno pola hrvatskog naroda. A nije izgubljen toliki narod zbog na milijune ispaljenih projekltila po civilnim ciljevima, zbog razorenih gradova, zbog 44 mjeseca opsade Sarajeva. Najdužom opsadom nekoga grada u cjelokupnpj povijesti ljudske civilizacije. U kojoj je poginulo oko 1500 samo djece (to je ravno pedeset školskih razreda), a da o drugima i ne govorimo. A ta opsada se je mogla u jednom danu razbiti i prekinuti da je to htjela međunarodna zajednica. Sjetite se Srebrenice, pa potom i Bihaća gdje je prijetila mnogostruko veća koljačina naroda, a da nije bilo Hrvatske i hrvatske politike više ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine, ni Bošnjaka u BiH, a niti one jedne polovine Hrvata što je tamo ostalo, samo jedino i isključivo zahvaljujući „nevaljaloj“ hrvatskoj politici. Analogno takvim tvrdnjama izgubljeno je i u Vukovaru više od polovine naroda, samo da li zbog nevaljale hrvatske politike ili zbog oko tisuću različitih projektila koji su pali na Vukovar po glavi stanovnika. Ponovit ću oko tisuću eksplozija po glavi svakog Vukovarčanina. Bilo kako bilo da nije bilo Mojsija židovski narod ne bi nikada bio izbavljen iz egipatskog ropstva. (ili da tako Bog nije odredio i pomogao). A obzirom da se Predsjednik izjasnio kao agnostik (onaj koji ne vjeruje ni u što), čini mi se kao da ne vjeruje ni u to da je Hrvatska uz Božju pomoć kako tako u tome ratu postala i pobjednik. Ne znam što bi se dogodilo s Hrvatskom da nije bilo Dr. Franje Tuđmana, makar je nesporno da je pravio i napravio i poneke greške. Da je bilo tko drugi bio na njegovom mjestu, vjerojatno bi se uspaničio i sam, te tako i doveo narod do propasti. U ratnom stradanju malog naroda bol je obično uduplana; sama bol zbog patnje i bol zbog spoznaje da moćni to stradanje mogu odmah prekinuti, ali ne žele. U Hrvatskoj, a posebno u BiH u ratno vrijeme bila je sveprisutna izrazito loša i zloćudna ne hrvatska politika, već politika međunarodne zajednice koja je na svakom koraku, na razno razne načine stalno podržavala agresora i stalno mu kupovala vrijeme da mu osigura pobjedu. Ona je ta koja je prva počela dijeliti BiH. Ona je ta koja je odredila da Srbi ako budu gubitnici u ratu da im i tada treba pripasti 49% BiH. Ovaj Hrvatski narod još uvijek ima i oči i uši, ali ima i pamet. Ima i znanje, ima silne intelektualce i u Domovini i razasute diljem svijeta i takvom intelektualnom potencijalu ne može se soliti pamet. Ne može se soliti ni širokim narodnim slojevima, ni Hrvatima u BiH, pa ni Bošnjacima u BiH koji jako dobro znaju da se bez Hrvatske ne bi obranili i da bi oni što bi ostali živi danas bili srpsko roblje. Zašto naši časnici čame u kazamatima haaškog suda, a poneki i u domaćima – zar za to što su počinili zlodjela (prekomjerno granatiranje Knina s jednim poginulim civilom) ili tamo čame jer nisu smjeli biti pobjednici, jer su tako sačuvali tzv. avnojevsku i Hrvatsku i BiH, a to nisu smjeli učiniti. Obima ovim bratskim državama bila je namijenjena sudbina – poraženog, s svom onom tragedijom koja bi se tada dogodila a koju je teško i zamisliti. Jedno su teorije koje se uče in libro, a drugo je životni nauk koji se uči – in vivo! I Hrvatski i Bošnjački narod ovu epopeju (biblijskog stradanja) doživio je – in vivo! Pa čak i sam njihov medjusobni sukob više je rezultat djelovanja stranih političkih agentura nego interesa za medjusobni sukob koji tada nije odgovarao ni jednoj ni drugoj strani. S druge strane čuje se od strane nekih hrvatskhi političara, da su još 1992. g. okrenuli leđa takvoj politici prema BiH, a kako se čini da je razlog okretanja leđa bio više - jer nije uspio državni puč. Nakon govora u Parlamentu BiH, razotkriveno je pravo Janusovo lice jednog dijela, pretežno ljevičarske politike u Hrvatskoj, koja se potiho, mic po mic ustremljuje na same temelje Hrvatske države i hrvatske opstojnosti kao medjunarodnog subjekta. Jedina smo država u svijetu koja ima svoju lijevu opciju potpunoma anacionalnu. Što znači da će kod narednih izbora trebati veći oprez naroda, ali i ukazivanje na pogubnost takve politike što većem dijelu izbornog tijela. Na prijestolje naroda teško se je popeti, ali put svakog silaska je kratak. Svaka ona vlast koja ne provodi politiku većine u narodu, tog momenta gubi svoju legitimnost pa ma koliko da je podržava međunarodna zajednica, a ona to čini samo zbog svojih interesa. Onaj političar koji vodi politiku u interesu velike većine naroda ne treba nikakvu podršku izvana. Podrška naroda je istinska, a podrška strane politike uvijek je i beziznimno – himbena. Kako se čini Hrvatska se nalazi pred burnim političkim događajima. Mile Prpa |
