''Vidjeli smo da je u Haagu obrana nastojala učiniti najbolje za svoje kliente. Naravno da bismo svi voljeli da obrane uspiju u svojim tezama, ali moramo znati da zlo koje se dogodilo ima prezime i netko će sasvim sigurno odgovarati'', rekao je Josipović. A.D. MMX.
Očito, govorila je PRavDA. Logikom koja stoji iza ovih 'misli': zlo koje se događalo tamo po Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, čitave MCMXLV – pa onda opet kroz MCMXCI sve do MCMXCV – stoji li u vezi, nekoj, s ovom logikom?
U glavnom gradu Zagrebu postoji jedan fini trg, EUropskog 'štiha', izrazito ne-balkanskog. Nosi ime po jednom maršalu... Istina, čisto balkanskog 'štiha', kako je povjesnica ovog naroda pokazala, i u njegovo doba a i potom. Nema taj trg, istina, prezimena, ali ima li neke veze? S kojim prezimenima imaju veze predsjednikove misli, radi li se tu o državi čiji je on predsjednik, te o narodu koji ga je birao? A birao ga je, vjerovatno, da zastupa baš taj narod, koji ga je birao. I, imaju li zločini dotičnog balkanskog maršala ime i prezime? Imaju li svoj sud. Gdje je njihova i njegova presuda, i zašto o tim zločinima, koji do neba vape, 'naš' predsjednik jednostavno – šuti?
Posebno su zanimljive ''teze obrane''? Što je s tezama optužbe? Nadalje, sad već moramo komentirati, i to u vezi s pitanjima koja izjava rađa, što je s događajima koji imaju očevidce, i gdje postoje dokazi. Bili 65 godina stari, ili 'samo' 19, zastarjeli sigurno nisu... Zastarijevaju li ratni zločini, što o tome kaže, a što poduzima PravDA? Zna li PravDA, recimo, čija je država Hrvatska?
Pitijski zvuči predsjednik Josipović. On je i te kako svjestan zala koja su se događala. Jedino, je li on svjestan svog zla koje se dogodilo, i – nekako sjećanju izmiče – zla koje se dogodilo narodu čiji su ga birači ustoličili na funkciju? Je li spominje to zlo, kada i u kojem kontekstu ga se prisjeća, i, podsjeća li negdje nekog na Zlo. Ono veliko. Ono koje je vršilo i izvršilo, razna djela i razna zla, po državi čiji je presjednik.
Ne treba se tu previše naprezati, ako ne baš sve, dosta je toga jasno. Odavno. Predsjednik kontinuiteta, podigao je letvicu nekim svojim činima i izjavama, na neku drugu razinu. 'Predsjedničku'. Možda i na supranacionalni niveau, razinu koju još nismo zabilježili? Pa ipak, dobra je to stara razina, internacionalistička. To je razina koja očinskom blagošću smiruje i spaja. Gotovo u stilu kalifornijskih šezdesetih. Svi će ljudi biti braća...
I tako, od Kirgistana do Libye, od Bruxellesa do Briona. PravDA triumfira, ali vrlo selektivno. Supranacionalno, EUropski, nadmoćno, i promišljeno. Izjava do izjave, gradi se politička slika o jednoj novoj, iako zapravo vrlo staroj, i već poznatoj Hrvatskoj. Takvoj kakva već treba biti, a ne takvoj kakva jest i kakva hoće biti.
To je, na kraju krajeva, i svrha PravDe. Josipovićevi su birači sigurno znali što žele, s čovjekom kojeg su doveli na Pantovčak. Što su htjeli, dobili su. Hrvatska je podosta izgubila s njime na čelu, i tome se kraja i konca ne vidi.
No dobro, treba se vratiti još malo više u prošlost... Historia magistra vitae est. Tim više, jer danas se počesto i prečesto čuju idiotizmi o ''ustašoidnostima'' i slične 'duboke' teze, zna se koga i čega te komu i čemu. Henri Pozzi bio je francuski diplomat, iz ugledne obitelji; skoro 30 godina pripadao je francuskim i engleskim obavještajnim službama na Balkanu i u Centralnoj Europi, 10 godina na čelu tajne balkanske službe ''Le Temps'', tridesetih godina prošlog stoljeća. Autor knjige ''Rat ponovo dolazi'', koja je bila zabranjena u Maloj Antanti, Grčkoj, Turskoj, i Jugoslaviji. Čovjek je posve sigurno bio kvalificiran napisati knjigu u kojoj se da pročitati, između ostalog:
''.. Orient Express treba 20 sati od Milana do Zagreba, u srcu Hrvatske. Treba mu 7 sati od Zagreba do Beograda. Pa ipak razlika, moralna i materialna, veća je između Zagreba i Beograda nego između Milana i Zagreba.
Tu leži korjen svih nevolja među tim balkanskim Beogradom i tim europskim Zagrebom. Jugoslavija je pozornica konflikta između dva mentaliteta i dviju civilizacija, među kojima ne može biti slaganja osim preko međusobne dobre volje, strpljenja i reciprociteta na zajedničkom zadatku.
Silovita energija Srbije i kulturna inteligencija Hrvatske mogli bi međusobno se nadopunjavajući učiniti velike stvari. Mogli bi stvoriti između Jadrana i Dunava veliki spomenik svjetskom miru – naciju južnih Slavena.
Od tog novog bi naroda Srbija bila ruke a Hrvatska mozak. Umjesto te nove nacije imamo neprirodnu spregu različitosti koje, zbog svoje pogrešne sveze, brzo postaju gorki i nepomirljivi neprijatelji.
Za ova su dva naroda tipični njihovi glavni gradovi. Zagreb je, svojom atmosferom i položajem ulica i domova, svojim crkvama i trgovinama, svojim kafeima i hotelima, zapad. Beograd, unatoč svojoj preobrazbi od Rata, svojem modernizmu, pa ogromnom rastu stanovništva, ostaje orientalni grad. Stoljeća barbarske dominacije, plus azijskih i slavenskih utjecaja, proželi su ga balkanštinom.
Srbi su Balkan, do srži.''
Tako Pozzi u knjizi izdanoj 1935-e godine, gdje čitamo i o srpskoj dominaciji i teroru u državi koju su ovako percipirali: ''Nema Srbina koji govori o Jugoslaviji ili Jugoslavenima. Oni uvijek govore o Srbiji i Srbima.''
Čitava knjiga i tematika, velika su pouka za svakog jugonostalgičara, ili pak ponekog poštenog druga, komunistu. Ili pak 'antifašistu'. Zaista, svaki bi antifašist morao pogledati kako su stvari izgledale u prvoj Jugi, pa da bi saznao što se i zašto događalo u drugom velikom Ratu, koji je okončan velikim ritualnim klanjima i masakrima, potom nikad sankcioniranima u drugoj Jugi, pod vodstvom nesalomivih antifašista, koji i danas, zajedno s potomcima, sljedbenicima i istomišljenicima, i danas vladaju po Hrvatskoj, odnosno zapadno od Balkana, gdje duhovno pripadaju.
U svakom slučaju, knjiga se preporuča za poduku povijesti dvadesetog stoljeća, u školama širom Hrvatske, gdje bi mogla poslužiti bilo kao osnovno štivo za razdoblje između dva velika rata, bilo kao dopuna, osobito preporučena nadarenima i zainteresiranima.
Kao što se vidi iz gore navedenih redaka, Hrvatskoj nije potrebno posebno čeznuti za nekakvim 'ulaskom u Europu', jer Hrvatska odavno jest Europa. To što se – i dan danas – plaćeni dušebrižnici trude uvjeriti nas u neophodnost regionalnih integracija, te kojekakvih gospodarskih i političkih asociacija koje, ruku na srce, niti imaju glave niti repa, niti smisla niti potrebe, treba čitati u svjetlu istih težnji koje su postojale i u doba prve Juge, odnosno sličnih zabludi kakve je spomenuo i veliki Pozzi – na primjer, gore spomenuta ideja o ''velikom spomeniku svjetskom miru''.
Za mir je, kao i za mnoge druge stvari, ''potrebno dvoje''. Ali guranje i odguravanje Hrvatske na Balkan niti je dalo dobrih rezultata niti će ih ikada dati. To je činjenica, to je početna i završna istina o tim i takvim 'procesima', i s time bi se trebalo pomiriti. Hrvati u Hrvatskoj, odnosno oni koji se takvima osjećaju, trebali bi početi – konačno – raditi i razmišljati jedino u smjeru Hrvatske, njezine dobrobiti, napretka i budućnosti. Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, te ''sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što''. Jedino takva Hrvatska ima budućnost, ili je neće biti, osim negdje na orientalnoekspresnim tračnicama koje voze u nekim čudnim, nepoznatim smjerovima. I odvoze sve teško stečeno i izboreno, prema nekim novim, smiješnim vezama, udrugama, te gospodarima i, za pravo, eksploatatorima.
Treba shvatiti – ako netko još nije – da bi Kazališni trg bilo daleko prikladnije zvati, recimo, Trgom Henria Pozzia, nego trgom Maršala koji je, preko svojih ubojica, izvršio s velikim uspjehom sve ono što su priželjkivali, a neuspješno pokušavali, Karađorđevići i poznata čaršija. Za početak, zaista je potrebno raskinuti te 'povjesne veze', odnosno idiotizme koji dolaze iz bolesnih, ograničenih, protuhrvatskih izvora i pobuda.
Haško tužiteljstvo i politika koja ga je iznjedrila, u izravnoj su vezi s linijom razmišljanja koju opisuje Henri Pozzi; to je politika oslonca na ljude i ideje koji su svoju povijesnu priliku imali, ali su je odavno prokockali, razotkrivši svu bijedu svoje pohlepe i šovinizma. Takvima ne treba prepustiti ni djelić hrvatskog teritorija i akvatorija; Hrvatska treba punim jedrima zaploviti suverena, samostalna i neovisna, krenuti stvarati i graditi svoju novu budućnost. Sama činjenica da je toliko interesa i pohlepe isprepleteno oko nje danas, ukazuje na činjenicu da Hrvatska ima i potenciala i moći za slobodan, samosvojan razvoj, dok EU nije ni potrebna ni poželjna. Nema ni jednog posebno dobrog razloga za EU, naravno, želimo li biti Hrvati u Hrvatskoj.
Autor: Dr. Slaven Šuba
